free hit counters

Pjesništvo

PJESNIŠTVO

Ovim iskazom nadovezati ću se na Svetu geometriju, jer pjesma mi je dana još davne 1978. godine, i to jasno, govorom čudnog neopisivog tona: Biti će ti dana pjesma. Iskreno rečeno, nasmijao sam se jer činilo mi se nemoguće jer pisao nisam od gimnazijskih dana. Ali zbilo se! Preko tri tisuće pjesama! Ali opet sam, iako član jedne institucije, onda smatran politički nepodobnim to jest apolitičnim. Nastaje prekid odlaskom iz zemlje 1986. godine pa sve do povratka 2002. godine. Tada me opet „snašla“ pjesma. Otada sam opet izoliran jer se u ovoj mojoj domovini grije onaj koji je kraj vatre. Koliko god se promijenilo, ostalo je isto. Pokušaji „prići vatri da se ogriješ“ samostalnim izdanjima pokazali su se financijski bolni. Dakle ne pripadam ni ovom svijetu. Od povratka do danas (evo pišem 12. tom, a jedan je tom 1100 pjesama). Dakle preko 12.000 pjesama ili preko 300 tisuću stihova! I ovo što je na Website-u posebna je priča. Ravnajući se riječju Onog koji je po predaji na Horeb gori dao jednom narodu (iako mu ne pripadam, ali naša europska kultura počiva na tome, islamska također) isprobao sam jedan drevan post po drevnom računanju vremena, odnosno desetog dana u sedmom mjesecu od večeri do večeri, niti jesti niti piti. Nakon nekoliko dana napisana je ova zbirka od 100 pjesama u jednom jedinom danu. Nisam mislio da ću moći, ali bilo je lako. I sada je svakodnevica 3 do 5 pjesama dnevno. Čudna koincidencija. Brojevi 3 i 5 stalno me prate. Ipak, pitanje je što sad sa time? Razmišljanja me vode od jedne krajnosti do druge. S druge strane znam da sam to ne mogu objaviti, a sve „pozicije uz vatru su prezauzete“. Pokloniti manuskripte ovoj svojoj domovini – završili bi u pljesni podrumskih arhiva ili čak u smeću. Prodati nekom sakupljaču ili instituciji u svijetu? Možda jednostavno spaliti? Ostaviti rukopise djeci isto bi završili kao u prvo navedenom slučaju. Iskreno, ne znam, a utjeha mi je što znam da to nevidljivo biće pjesme je uz mene. Sa mnom je svakog trena, bilo danju ili noću, mogu je ispisati bilo kada i bilo gdje. Jedno ću još provesti u djelo. Zemlji u kojoj sam proveo 17 godina života namjeravam pokloniti jedan tom (osmi) u trajno vlasništvo znajući da neće završiti u podrumskoj pljesni; zemlji koja poštuje i kreativan rad; zemlji drugačijoj od svih zemalja na svijetu. (Nažalost, poklon će biti samo na mom izvornom jeziku kao uvezen prijepis jer koliko god je moj prijatelj Fred Drenovac jedini koji može na engleski prevesti moje pjesme a da one u prijevodu ne izgube ni stih ni smisao, ne mogu ga ostaviti bez honorara.) Razlog što više ne mogu je u tome što sam i dosad sve investirao, čak jednu kuću na ovdje bliskom otoku a još jedan komad zemlje zjapi prazan pa je i logično prigovaranje obitelji da sam uskratio djeci. Može biti, ali imaju ovdje u ovom gradu kuću i to sa lijepom tihom okućnicom koja je i meni pruža neku vrstu prirodnog oduška sadnjom vrta, uređenjem okućnice… opet sam u vrtnoj kućici gdje sve ovo i nastaje. Zato, ako tko iz svijeta ima kakvu ponudu u vezi pjesama, neka mi se javi e-mail poštom.

Autor: TOMO PERIŠA
Web: SLIM
Engleski prijevod: S.F. DRENOVAC
Rijeka, Hrvatska 18.05.2013.

* * * *

T.PiAšer

Tomo Periša

YOM KIPPUR (DAN POKAJANJA)

1. Poglavlje

(Stotinu pjesama u jednom danu)

Predgovor

Kao da je pjesma

pjesmu skrila
i bila pjesma
koja je prvobitno bila
potok
žubor
odraz njega u njemu
kao da je
na trijemu
trijemu Solomonovu
davninama opojena
vinom opijena
i usnula visinom
svih sazviježđa
od početaka
od prapočetaka
i kao da je nastao dan
dan pjesme
sve do mene dopirući
i noseći u sebi boje
točeći u oči zanesene
moje
sad
i sada.
kao da se pjesma
u meni skrila
i postala mi nada,
nada kraljevska


1 Poglavlje “Suton”

Žrtva

Kada se raskinu
grane svjetlosne
i zatome sjene
tamo na obli
i šum vala postane
čujan
kreste odviše bijele
ruke su se moje
u molitvu splele
pod ovim nebom
beznadnim
uz ove stijene kamene
uz tijelo ove žene
neljubljene
kao da sam drugdje
u svojim mislima
a samo je znam
suton u meni
žrtveni,
ljubavi žrtvovane
kao godina
uzalud prošlih
čini se
uzalud
čini se.


Pepeo

Nikada
nikako
neće usne moje
nadvladati san pjesme
nikada
nigdje
neće boje
upijene u duši
primljene s hvalospjevom
predvečerja,
odagnane njime
nikada
nikako i nigdje
neće naći noći
utkano ime pjesme
šutnje
već samo onaj
koji je kleknuo
na pepeo svijeta
jer pjesma je duša
zelen lista
zvjezdanog lista
i na obzoru
kao zalazak blista
još dugo
još dugo poslije nas


Koprena

Ah ti
koja mi pružaš
svoje dojke da ih
osjetim
miris bedara da me
omami
ah ti
sâm sam
u osami
kao što se i začinjemo
u osami
jer rađanja
to više i nisu
pusti mi potoke neka
žubore,
more neka se valja
sa juga dotiču
vjetri
uspomenom
ah ti
čije je lice pod koprenom
davnina
pusti me
pusti da mi odlete
ptice
ptice sutonske moje u
nepovrat
odnoseći sa sobom
boje svoje
radi povratka
radi povratka.


Zavjesa

Da li skriva
zemlja svoju nutrinu
vode
i rose
negdje
kada se vjetrima viju
pješčane kose
pjesme kao nestale
večernje žrtve
a tamo na odru
razlijeva nebo
noć svoju već modru
prekrivajući mrtve
sjene vala
kamenih obala
jeseni nadomak
kiša i vjetrova
ovdašnjih
a sluša mi srce
zvon
odbrojavanje večernje ure
dok su mi misli
dijelom stih
dijelom čežnja
i uvijek raspolovljena
zavjesa
kada stoji između njih
da li,
da li.


Prestanak žrtve

I tu se ponekad
pronađe zrno
u ovoj osami pjesnika
koje je zvijezda
i razluči beznađe
crno njegovo
tren koji ostaje zauvijek,
tren koji postaje
zauvijek
samo potok
dokle
dokle će lutati
srce
ovo moje maglinama
večernjim
gledajući kako dani
zapadaju
kako sjene padaju
kako vali crnilo
na se oblače
I tu ponekad
nastane bljesak
da li sanje
dali htijenja
a pijesak je
kažu
pijesak pokoljenja
večerima žrtvovan
za kraj
za kraj.


Želje

Ptica je žena
koprena
skrivena usna
i da li noć raspusna
ili samo čežnja
da se sati razdijele
staze su
kamen maslinarskih putova
staze bijele
samo ipak
ne mogu se skriti
čežnje,
ne mogu odagnati
želje
a staze su
staze maslinarske
još bijele
kako noć pada
kao nada pjesnika.
Reći ćeš da su ti
dojke
nabrekle od boja
koje su iza obzorja
pale
reći
i rasplesti uvojke
svoje
a i usne su
ostale skrivene
usne male
i čežnja tvoja
iza koprena
koprena večernjih


Večer

Kada je ptica
kada pjesma
kada noć prolazi
ne skrivajući
da bi se podati htjela
mjesec će izići
odora mu oblak
sumaglica
srebrno bijela
sol i bol
stih nepovezan
a drijêvo je sjena,
tmina
na njemu znak
urezan
prestanaka
i pjesnika i čovjeka
kada ptica
kada pjesma
kada noć prolazi
kapne suza
ponekad s lica
i postane rosa
a rosa tvoja kosa
pijesku mojih usana


Loza

Savijena
loza sanja
proljetna rezanja
list je odavno pao
u zaborav
popijenog vina
nepretočenog
neocijeđenog
dok sa visina
zvjezdani sjaj
čuva otiska zagrljaj
stiha
davnog
negdje početnog
negdje završenog
negdje nestalog
kao ptica s lica
koje tko zna
hoće li se vratiti.
skrivena loza
sanja
buduća vina
stih sa visina
obrezanih večeri
bezbrojnih
i barem jedne ljubavi
istinski
između njih


Ako je noć

Ako su usne same
i ako su za me
šutjet ću
i oćutjet dah grozda
mada su zapale
već večeri
ako su dojke
uvojke ću splesti
u grozda stih
a da se ne napijem
svih ovih dana
uspomena
ako je stih
potok
žuboreći
žena na uzglavlju
i pjesma
i jedna nada
kao pokrivač preko
njih
ispit ću čašu
koju mi daje
nebo
ostaviti da samo
zvijezde sjaje
u mrklinama večernjim
ako je srce
ako
umrijet ću
umrijeti u sebi polako


Moji sprudovi

Pustite da me
zaliju vali
pjene
kao uspomene
negdje
na nekoj drugoj obali
gdje je sprud
misaon
oblutak svaki riječ
jer noć je
noć je prekrila već
ove obale
ove kreste
pocrnila vale
i pjene
kao i uspomene
kao i uspomene.
i pitati će se netko
čemu sav ovaj stih
nerazumljiv onima
koji suton ne primjećuju
koji vale ne osluškuju
koji su daleko
daleko od svoje obale
pustite me
pustite stihovi moji


Večernja molitva

Puno je više duše
kada su kiše.
Razliveno plavilo
mijenja obzorja
a obzorja crninu
na se oblače,
naričući
naričući jako
i jeka se zvjezdana
onda ljubi
u njoj polako
iako srce jedno
dušu svoju ljubi.
ali tako su htjeli
kameni postanka
bijeli
spruda svemirskog.
puno je više duše
kada su kiše
kada su noći
magle
sklopljene oči
i ruke u molitvi
sagnule
večernjoj
večernjoj
puno je više duše
kada su kiše.


Noćni vjetar

Sjena je kamen
sjena je list
pjesma je stih
pjesma je stiha kamena
kada padne noć
na uzglavlje
kada je san
nedostižnost ostvarenja
kada su ostvarenja
kamen
a kamen znamen
potonjih i pokoljenja
i vremena.
sjena
sjena je kamen
sjena je stih
noć je pala preko njih
ova čudesna noć
da li postanka
da li prestanka pjesme
da li samo noć
ili nešto više.
sjena je grana
i vjetar je noćni
njiše
da li čudesno
da li kao i svake noći


Sokovi tijela

Nagni mi usne
da iscuri sok
vina iz duše
nebeske
sa visina
da me umije
i da se porodim
ili umrem
nagni mi usne
svoje
mirisi mogranja
zanijeli su me
kada je procvao
još proljeća prošlih
lijevajući crvenilo
boje
da me točene
i pretočene
kao da je vino
vino jesenje.
zato mi nagni usne
da ispijem sok
njihovog
vina
iz duše nebeske
sa visina
zvjezdanih
odviše zvjezdanih


Vrijeme

I tu mi je
ona misao izrečena
i slika nagnuta
riječi koja se kaže
samo da se bude
i tu mi je stih radije
a znam
da bih radije
da niti rođen nisam
niti mi duša
svoje putove pluta
jer tko će reći
kakve su sjene
kakva će biti maslina
tu pokraj ovog puta
bezličnosti
bez odgovora
osame bez utjehe
misli bez jeke
rijeke koje se ionako
ulijeva u mora
sa svrhom nizvodnom
ili bez nje
i onda ostaje samo odsjaj
boje
nebesa gore
i tu mi je misao
ovog vremena
sada izrečena


Horizont

Skrij malo za me
neki tren vidovit
da me i druge ruke
dotaknu
da me i drugo vrijeme
preobliči
kao usne ljubavne
neke žene
žene nezamislive
da osjetim žar
sutona na svom obrazu
tkiva kako se
noću zajedno
isprepliću
i budan gledam
poslije ponoći
zore kako sviću
ponovo gore
na horizontu
visina
prolazećih modrina
i kako sjene
padaju
u more
zauvijek
zauvijek


Grijeh

Ako je ptica mala
ova noć
pjesma je moja
u još veću osamu pala
crnih boja
iako mjesec
puninu svoju luči
ako je cvrkut
zastao sati sutona
i suton će jednom zastati
kao posljednja žrtvena
uspomena
tamo na obzorju
gdje se vali prepliću
sa oblakom
a oblak
sa zvjezdanim svodom
gledam
zanesen
zanesen svojim hodom
kroz današnjicu
kako je dlan prazan
a ptica zaboravila
cvrkut pozdravni
a grijeh je grijeh
je to


Snovi

Večeri i noći
poje oči
svih koji spavaju
i samo se načas čini
da zaiskre zvijezde
u visini
kao tren života u životu
svagdanjem
kad strast srca
u ljubavi svagdanjoj
kao jeza duše
na tijelu svagdanjem
kao ljubav
koja je samo tren
tren vjekovječan
večeri i noći
donose dah
vjetrova
a tko zna odakle
i tko zna čemu
životan dah
tren
tren života u njemu
večeri i noći
poje oči
svih onih koji snivaju
vjekovječno


Raskoljena večer

Drugi su treni
vremena
stari
kao stijenje granica
voda
malo je riječi
za ljubav
sišlo u dušu
s nebeskog svoda
ovih večeri
ohlađenih
ovih žila
neuzavrelih
a da si
da si duša
kao duša kakva je
prvobitna bila
čini se da bih umro
od čežnje
da bih se raskolio
od bola
kao knjiga
ispod svijeće nebeske
zemljana stola
kao žrtvenika
pradavnog
a tko će mi reći
zašto su mi
zašto raskolili riječi


Pjesma uoči ponoći

Kako bih mogao
osjetiti dojke
kojih nema
tu na ovom odbrojavanju
trena uoči ponoći
samo kao čežnju
ili tek htijenje
kako bih mogao
rasplesti uvojke
kojih nema
tu na uzglavlju
mjesečevih sjena
punih
samo kao čežnju
ili tek htijenja
kako bih miris
kadulje
i mogranja sok
vina
samo kao utjehu
hladnih visina
misaonih
večeras
večeras
prije ponoćne pjesme


2. Poglavlje

Ponoć i poslije ponoći

Gledam kako se razgrću
odsjaji srebrni
kupeći plod
dinju noćnu
mjesec
sa sobom u beskraj
barem čini se ove noći
a svijetle
svijetle oči probuđene
jednim sjajem
koji razumije samo
pjesnik
koji razumije
samo onaj koji ljubi
u zanosu
samoći
rasplićući pjesmu
pletući joj kosu
da bi zoru dočekala
budna
i lijepa
kao početak dana
gledam kako razgrću
odsjaji srebrni
noć mjesečevu
žito nebesko vrše
kupeći u sebe zrnje
a onda iza
postaju i noć i ponoć
crnje
još crnje


Težine

Tište ovi trenutci
breme nose sati
hoće li prestati
hoće li misli
zamućene
tiše
more
a tihost se uvlači
u se
i zvijezde skrile su se
gore
iza punina
da li osjećaja
da li mjesečevog
sjaja
da li
ovog umora beskrajnog
bez svrhovitog
barem na tren
barem na tren
teško je čovjeku
i osama boli
kad se ljubi
i kad se ljubav gubi.


Neka druga obala

Jednom
kada masline sasijeku
kao da je stih
tisuću godina riječi
sasjeći će
i biti samo spomen
njih
ljudi u svom
mada je noć
noć koja je u sebi
ponoć skrila
da li će zore
onda obasjati vale
pjene
zatalasati vjetri
more
dušu usred mene
nespokojnu
i da li mogu
jednom
kada me probude
negdje na drugim
obalama rijeka
usne
i žena neka svojom
ljubavlju
da li ću moći svoj sram
skriti
mada noći možda
neće ni biti


Jom Kipur (Blagdan pomirenja)

I koliko treba
da se rodi jedan
dan pjesme
noć i ponoć
od sutona
do sutona
sa večeri skupa
jutrom uskrsnuća
stupa raspeća
bademovog
sve dok se i vino
toči
koliko još više treba
da se rodi ljubav
i da bude
barem dio noći
strastvene i lude
od sutona do sutona
žrtvenog
mene
ptice
žene
i koliko treba da je
suza
biser
i da se slije niz lice
od sutona
do sutona


Rijeka života

Ponoćna je staza
slutnja
i šutnja
tren koji u san
prerasta i ostaje
kao pečat
kao spomen
ako je noć milovanja
prošla
bila
i čini se da su se
sva ova vremena
zbivanja
i stvarnost prosanjala
i čudno i samo
tako
ponoćni je tren
čini se osjećaj
koji se čuje
i onda kao jeka
nestaje polako
postajući samo dio
beskrajnih zbivanja
rijeka koja teče
kroz život
rijeka života moga


Umor stiha noćnog

Razgrni malo
zavjesu svojih vjeđa
jer pjesma je sanja
sve rjeđa između
svih ovih snova noćnih
beznačajna odmora
i htijenja
stalo mi je
stalo do ljubavi
milovanja nesuvislih
zaboravljenih dana
livada ljiljana,
goluba
guguta noćna
željan skuta bijelih
raširenih u nedogled
tkiva koja se lome
kao beskraj
stalo je srcu mome
iako su noći
bezosjećajne
ljubavi postale
i zaboravljene i bez
uspomena
razgrni malo
zavjesu svojih vjeđa
stih je zastao
a pjesma je sve rjeđa


Bijela ptica

Bijela je ptica
samo oblak noćni
sjaj srebrn
daljina
jednoga trena
ponoć
ponoć izvan svih vremena
nedirnuta
i kao da su joj
kreste vala
nabori lica
kosa raspletena
kao da je žena
koju potajno ljubi
čovjek
i pjesnik
stih trena
stih prolazan,
perje joj more
krila neba gore
a pjev stih
kako onda biti
dio
i kako postati
ostatak njih
bijela je ptica žena
ponoć
tijela raskrivena


Grozd

Ako je grozd snova
sanja ova
koja me naginje
kao list
jesen ka zemlji
a zemlja je kamen
ovoga podneblja
a more vino
osjećaj ostaje
čudesno čist
toplinom
ove hladnoće poji
ako su i stihovi
moji preuranjene
zore
znam da mi je
pjesma duša
a pjesma duše
je jutro
koje se iza noći skriva
i zato mi srce sniva
kao grozd ostao
godine oprosne
za pticu
i za putnika
poslijeponoćnog


Bijeli oblaci noći

Čuj kako šume
vjetri u meni
dahom svega života
zanijeli su me
i ne znam gdje sam
kuda bi
čemu
čuj kako je san
skrušen u molitvi
i sjena je pala u nj
preko kamena
prelivenog solju
pjene vala
tamo negdje
iza obzorja
gdje su druga obzorja
nagnula svoju
glavu
na noć modru
a onda plavu
na odru ovih mi
misli
misli večernjih
čuj kako šume
zanijeli su me
zanijeli
oblaci noći bijeli


Suze

I jedna je ruka
i jedna je usna
i dah bilja mirisnog
pjene
koje rastaču svjetlost
svijeće
a davno je prošla
večer već
dok stih kao riječ
teče
teče
iz beskraja u beskraj
ili obrnuto
a tko zna onda
gdje su se skrile
davnine koje osjećam
tu na dlanu
kao rose
onakve kakve su i bile
srebrne kose
noći mjesečeve
tko zna
tko to zna
i jedna je ruka
i jedna usna
žedna
i jedne oči suzne
zbog toga


Vrtnja

Ne čuju se pijetlovi
ponoći su same
zore će same osvanuti
znam
bez otisaka usana
na tijelu
ne čuju se vjetri
ponoći su tkiva
osama
mrak
pocrnjele sjene
a da li mogu uspomene
satkati snove
da se razbiju zidovi
kameni
da li šutnja reče
riječi nečujne
čemu
ne čuju se noći
samo oči gledaju
sjenu njenu
kako prolazi
kako odlazi
svome povratku
jednom
jednom ponovo
kao nešto drugo možda
kao nešto novo


Anđeo noći

Anđeo noći
misli posprema
i pečat ostaju riječi
zapečaćene
još možda dugo
sve dok se svitanje
ne probudi
svitanje drugo
jednom
a misao je svijena
u svitak srebrni
bez htijenja da se
razluče
rijeke
od morskih vala
čini se
čini se da su i dani
i mi
jedna obala
vjekovima već
i samo nas dijeli
mjesec bijeli
nakratko
anđeo noći
misao posprema
u san
a snivati je slatko,
slađe nego biti


Sloboda pjesnika

Pustite pjesnika
neka snije
ruke dvije kako ga grle
kako je tijelo prožeto
tijelom
usne kako ga ljube
jer je dio sveg neba
sve zemlje
i plač je onda
kada ga svitanja gube
nakratko
barem nakratko
pustite pjesnika
neka ispreda stih
pjesama čudesnih
zapečaćenih trenom
kao putnik vremenom
ostaje samo žar
koji prožima snove
koji tijelo zaboravlja
ženu i pjesmu
a onda nastaje plač
jer dio je nje
oduvijek
oduvijek


Biser srca

Skriven biser
čuvaju njedra
modrine vala
pogleda i sjena
nastao u srcu kamena
ovih neznanih obala
i ljubavi čovjeka
samo pitam se
zašto
zašto je noćas prestala
teći
rijeka riječi
nebeskih
da li zato što je noć
poslije ponoć
i čemu kriti boje
srebrnih maslina
koje rađaju uljem
svjetlosnim
čemu samo sanjati
neke zore
kada će one zasigurno
doći
biti
poslije i ove noći
poslije i ove


Raspeće sna

Obzori su tmine
a visine njedra
koja me čuvaju
za dane
kada svane
kada svane
samo bih htio maleni
trak
na horizontu razapet
bez drijeva raspeća
bez očiju neuskrslih
iz sna
biserne vode
da se napijem
kao vina
zanesen kao vjeđe,
samo bih htio
na tren
preko međe obzorne
da osjetim dah
i vjetra i sunca
i usne koje me ljube
iako znam
da me time gube
i ostaju
kao i moje same
same zauvijek


Prestanak tijela

Tkiva su mi zvona
večernji zvon
dubine kažu noći
pletu
i pitam se onda
hoću li ikad na ovome
svijetu
osjetiti
zaiskriti
okusiti jelo beskvasno
tijelo koje ne prolazi
već ostaje
zauvijek
kao oduvijek
tkiva su mi zvona
večernji zvon
daljine kažu noći
su ljubavne
i pitam se onda
čemu je cvijet
ljiljana
i splet mogranja
raznesen
u nepovrat
ako će ponovo dani
dani bez ljubavi.


Srebro

Stanu načas uspomene
davnašnje
u nekome danu
koji nosi težinu
srca žene
ljubavi koja mori
stanu načas
tu na gori početaka
na početku
ptičjega leta
stanu načas uspomene
stih djeteta
kao da je sada
kao da je nada
kao da je ura koja
nikada ne prolazi
slična danu
danu zadnjem
ali snovi su golubovi
jata
a srebro
srebro je mjesečevo
samo odsjaj zlata
zlata jutarnjeg


Dolazak svitanja

Noći se u pramenje
upliću
negdje
negdje to zore već
sviću
purpurom zaogrnute
plavilom pokrivene
noći se u pramenje
upliću
u pramenje i kosu
žene
dok negdje sjene
tope se u more
plavilo
modrinu
vale
noći se u pramenje
upliću
obale ukazuju
a sumaglica slana
negdje
seže do nebesa gore
noći se u pramenje
upliću
svitanje ih u snopove
veže negdje
negdje već


Na sprudu

Sprudovi su misli
obluci kameni
zaoblile ih vode
a nada u se skrila
razgolitila ih noć
onakva kakva je
oduvijek bila
osamljena
mjesečeva
da li sjaja ili tmina
sprudovi su misli
obluci kameni
odsjaj protoka rijeka
zagrljaja
a svitanja misaona
neka
sada samo rosa
sprudovi su misli
obluci kameni
voda kamena kosa
na njima su začeli
oblaci bijeli
kao u snovima
kao u poslije ponoćnim snovima


Ponoćna molitva

Ako mi molitvu
ne prime
stih na odmor
polože
naricati morat ću
za njim
neba
čiji odraz modar
samo naslutiti
mogu
iza mjesečeve sjene
ako mi zemlju
stijene kamene
ne prihvate
maslina da izraste
ulje da se prelije
medene rose
da bi pasti mogle
na njih
rasplićući tvoje kose
ljubeći usne
u slasti jutarnjoj
tužiti će pjesma
a jutro obući odoru
pepeljaste boje
ako mi molitvu ne
prime
nebesa


3. Poglavlje: Svitanje

Prestanak noći

Teče rijeka
čujem
čuje se pjesma neka
iz daljina
daljina visina
kao da su vjetri
kao da razgrću granje
svitanje
svitanje je blizu
a ptica mala
ostala je
preko sjene prelijeće
dio mene odnoseći
zauvijek
dio snova
teče rijeka
čujem
čuju se jata
golubova
na tren pogledu otkrila
svitanje dolazi
svitanje u odori od zlata
i pjesma dana
kakva je oduvijek
bila
kakva je oduvijek


Vječni putnik

Kaplja je rose
na dlanu
pozdrav danu
nebesa uzavrelih
i samo je ostala
slutnja noći bijelih
srebrom osjenčanih
a oči napaja
plavilo
sve mi se
sve mi se snilo
i ova noć
i ova nakon ponoći
i ovo praskozorje nakon ponoći
i da su mi riječi
rođene
i da su mi stihovi
zažuborili
kao brzac
kao ritam
koji dane razigrane
nosi
smiraj bi našli
potoci suza mojih
na dlanu
u ovome danu
koji dolazi,
koji dolazi


Jesenje jutro

Gnijezda su svijena
prazna
s jeseni granje mora
listove jutra zaboraviti
hoće
padaju na zemlju
polako
kiše će ipak stići
a neba osvit oblače
na se gore
gnijezda su svijena
prazna
a vjetar oblake pase
i tu mi razluči
dan od ove noći
razgrni tijelo
znam
srce će tući jače
gnijezda su svijena
prazna
s jeseni granje mora
listove jutra zaboraviti
hoće
jesen je
a gore neba
oblake oblače


Svitanje nekog drugog pokoljenja

Kada se nagnu
svjetlosne zrake
tmine padaju
sa visine
i polako se žare
obzorja zore
dok more pjene
svoje zaboravlja
oseka se nazire
a čuje se šum
šum rijeka nebeskih
negdje
od negdje izdaleka
i sam smiraj
istu mi misli
samo jedan
neznatan san
dan kako sviće
kada se nagnu
svjetlosne zrake
praskozorja na obzorju
nevidljiva čežnja
uspomene raspliće
u sjene
u sjene
i za spomen
nekom drugom pokoljenju
nekom drugom
vremenu


Smiraj

Osjetiti kako prsti
prebiru strune
a milovanja ljubavna
jutro
to je dah koji donosi
smiraj
neočešljan još
osjetiti kako su usne
ostale
noći raspusne
na usni
dah raspusni žene
pohote stiha
i dalje sanjati
kao da praskozorja
i nisu prestala već
riječ je
neočešljana još
neumivena još
netaknuta
to je dah
koji donosi smiraj
neočešljan
i neumiven
netaknut


Golubica

Tamo negdje
na obali
jedan je kamen mali
ostao
i sluša
kako duša žubora
teče
mrmore potoci
vremena
tamo negdje na obali
jedan je biser mali
uspomena
i kao spomen otpečaćen
i kao san prekinut
svitanje
svitanje je more
a nebo gore ogledalo
misli
riječ molitve jutarnje
a tko zna
da li su golubi
prošli svojim letom
već
samo znam
jedna je ostala
goluba svoga ljubi
tamo
tamo negdje
tu


Jutarnja žrtva

Tko zna
Da li će jutro
razliti svoje boje
kao duga
poljanama zelenim
ili će usne moje
ljubiti
žena neka druga
neke druge noći
postajući kao mi
rijeke životne
tko zna
žrtva su moje ruke
je li to pjesma
moja već mrtva
ili samo se skriva
živa
na uranku
tko zna
da li će dan
razbiti san noćni
i krhotine raznijeti
vali
tuda po sprudu
na obali
tko zna
žrtva su ruke
moje
molitva samo da li je
dugine boje
tko zna
tko to zna


Nagovještaj

Zaronit ću glavu
u zoru plavu
dojke želja vjekovnih
i samo odsjaj biti
moru
jutarnji
kao da su ptice
kao oblaci
slane sumaglice
a tmina je
tmina još vani
i zvijezde sjaju
sa visina
dok je svitanje san
zaronit ću čežnje
među dojke
vršak dodirnuti
čežnji neprestanih
i biti samo vjetar
koji raspliće pjene
vala
biseri suze
slane
ovih obala
a tmina je
još uvijek vani
i zvijezde sjaju
sa visine


Berba maslina

Masline obiru
zlatastom bojom
svitanja sa visine
čežnjom mojom
da mi se kaže
kada će proći sjene
poteći potoci mlijeka
kada med
usna neka ljubljena
usnom mi ljubljen
i biti
masline obiru
zlatastim sjajem
svitanja sa visine
a ja još uvijek
čeznem zagrljajem
žene neke druge
da mi uslišena
čežnja budi
ruke koje mi zagrljaj
žudi
svitanje je
svitanje
na zemlji ostavlja brazde
a na nebu
pruge obzorja


Dio

Pusti da snivam
žubor rijeka
stih vjekovječan
i ostanem
barem njihova kaplja
ovoga čudesnoga dana
postanka
i svršetka
i da mi misao
odmor nađe
tu
na uzglavlju osame
jutara nerođenih
ljubavi neuzvraćenih
pjesama neispjevanih
jer oduvijek
sanjam
svitanje
koje je samo jednom
svitanje bilo
postanaka i prestanaka
čovjeka
pusti me
pusti da sanjam
stih vjekovječan
žubor rijeka
i budem barem kaplja
njihova


Čekanja

Ptice su
ptice i rijeke
daljine jutara tamo
neke na obzorju
mada su odavno
prošli već
oni oblaci
koji su tkiva raznijeli
misao u sebi pokopali
skladno
a moja je ljubav
ostala neuzvraćena
moja su htijenja
molitve dotakle
ruke sklopljene
ničice pale
sagnuto lice
i ostale
stale kao što čovjek
staje
kao kada te priječe
ptice su
ptice i rijeke
daljine jutara
tamo neke
čekanja večera
večera ljubavnih


Jeka

Ponekad se samo
razliježe jeka
ovakvih praznina
praskozorja
kada ptica šuti
kao da nebom
teče
nebeska rijeka
kapi
sa dlana čovjeka
samo ponekad
ovakvoga dana
i sve su kapi
poredane kao rosa
svaka vlat trave
a i ne iznikne
ako i ne odahne
o težnje nebeske
na nebu više nama
zvijezda kumove
slame
da oči napaja
noći rasvjetljuje
sjaja
sjaja srebrnog
ponekad samo razliježe
se jeka
odjeka
mrmora rijeka.


Pučina

Čemu da mi
ne ljube rumen
usana
i rumen jutarnji
i čemu da se ne razigra
tkivo
u mirisu
nesagorivom
vatre i vode
ako je htijenje
prekrasan dah praskozorja
zrelost žene
misao koja se dotiče
samo tijela
čemu da me
ne zagrle prsti
poželjni
i čemu riječ
koja ne bi smjela
utjehu donijeti
praskozorja prekrasnog
zagrljaja slasnog
raskrij samo
miris
bedra se bijele
kao jedra
plavila pučina
morskih


Dan raspeća

Dan je
kada je ljubav
žena
sakrivena
iza vjeđa poluzatvorenih
kada čvrstina
tijela
dodir bi htjela
dan
naizgled kao
svakodnevica
kao miris koji
dolazi i prolazi
jesenji
već odavno izmirisan
već odavno
neprimijećen
dan koji se ponovo
na tren rađa
dok su usne
beznađa
prekrivene velom
šutnje
kao ova jutra
koja čuvaju pticu
s namjerom da poleti
kada sam ljubav
žena
raspeti
dan


Draž žene

Vino je draž
opojna
ljubavi
vode je blaža
zore se otkrivaju
a postelje
još dugo tijelo more
šum je obala
vali je oplakuju
more
i kreste
kao da je
usred predaha mala
iznikao cvijet
čudesno plavi
vino je draž
opojna
vino ljubavi
neka mi ne zamjere
neba
ako sam sagnuo
molitvu mišlju
prekinutu
da je draž prestanka
sna
tijelo
tijelo žene htjelo


Nadanja

Suze poteku
dok gledam
nebesku rijeku
i osjećam vjetar
kako ište gnijezdo
kameno
obzorja
gdje su brjegovi
pogled širok
a kamen
sprud razdrobljen
a misao
samo preleti
preko njega
sjećanje
sjećanje je to
skrivenog brijega
iza svih daljina
zelenih
i riječi na njemu
suze poteku
dok gledam
nebesku rijeku
izvora na trijemu
pradavnosti
čini se nedostižne
čini se ne uskrsle
iako sam se nadao
vremenu uskrsnuća


Vijenac

Splete mi pjesma
vijenac
od zlatne kose oblaka
poslije ovoga mraka
uzaludnog
i trudnog srca već
riječ utjehe pjesnika
riječ nade
stiha stasalog
tu gdje vode
mirisom odišu
gdje će mirta procvasti
zasigurno
kada proljeća naiđu
gdje zore odlažu
u more
grivu riđu svoju
vatre praskozorja
tu
tu na uranku
nadahnutom
pjesmom pradavnih
struna
splete mi pjesma
pjesmu
zlatnoga zemljanog
runa
tu
upravo tu


Prolaznost

Kada se sjetiš
proljeća
ovaj kada dan
stasa
i ptica
svaka svojega glasa
zagrni
na se ponjavu
nebesku
odsjaj mora
oči od sna
još zanesene
kada se sjetiš
proljeća kao žene
koja tek postaje ženom
kose crne
koja gasne
ovu sumornost noći
i svijeću trne
prije nego postelja
postane list
sjeno
i kada osjetiš usne
duša je pitka
srce kamena
a tijelo je ispijeno
kao čaša
čaša užitka


Nit

Svilena nit
splela se oko tijela
i samo stih ponese
zanese
dodirne zjenice
koje se sklope
u zanosu
raspliće kosu to
more
vjetar pjene vala
kao da je zvijezda
jutarnja pala
na kamen
na obale kamene
a diše tkivom
svojih žila
obla
dugo
dugo je snivala
svilena nit
splela se oko tijela
nada
nada me dana
isplela
i kao stih
i kao pjesmu


Južna jutra

Galebi donose
dah vjetrova južnih
krik kamena
raspuknutost jutara
i očiju tužnih
može hodati žena
putem
gdje vjetri ne diraju
obnažene dojke
gdje jutra ne zlate
raspletene uvojke
i gdje je praznina
srca zastala
zora je pala
zora u zaborav
tu pokraj mora
zauvijek čini se
zauvijek
ipak je oblak
onaj koji uzima
kaplje pjene
onaj koji i daje
iako ostaju kose
raspletene
iako dojke
obnažene
iako tu pokraj mora
tu na uranku


4. Poglavlje:

Dan na uzglavlju

Odišu plodom
grane jesenje
obrana tijela
dušu toče usne
postanka i prestanka
molitvu
a vjetri
vjetri raznijeli su se
daljinama
pramenje im još
samo osjeća tijelo
kada bi barem
stihu
podati se htjelo
i zamirisati
kao davna proljeća
srce
srce se sjeća
iako čovjek ponekad
tuguje
i oplakuje svoj tren
odišu mu plodom
grane jesenje
i idi
kao i uvijek
natkriven nebeskim
svodom


Stih

Utrnule su svijeće
odavno već
pjesnika
orača
brazde se i ne vide
a svaki dan
je baš kao ovaj
za svojim srcem
ide
za mišlju ljubavnom
željom
kao da su proljeća
tek
da li se to samo
srce sjeća
cvijeća uvenulog
već odavno
želje ugasle
iza koprena
srušenih sjena
bregova obzornih
utrnule su svijeće
odavno već
pjesnika
orača
brazde se i ne vide
samo riječ
samo riječ.


Zemlja

Mogu se splesti
ruke
duše pretočiti
zato neka stih bude
rast onog
koji ga sije
i da li
i da li se smije
zagrliti ženu drugu
dok je dan
već pukao po srijedi
kao da je noć
kao da uspomena
blijedi
onda
dok zemlja počinak
jesenji sprema
postelju za san
svoje djece
pokrov kiše
prizivajući vjetar
da kolijevku djetetu
njiše
nerođenom
proljetnom
mogu se splesti ruke
duše pretočiti
ali zemlja će biti
kao oduvijek
kao oduvijek


Dan duše

Zašto su usnule ptice
moje nadanje
ovih jutara
ovih htijenja
zašto vali ne preliju
kamen
na ovoj obali
da postanu znamen
već tako već
zašto je stih samo
riječ
koja ostaje ispisana
nedorečena
dah davnina
spletenih u splet
mjedi
mogranja
i cvijeta
zašto je sam stih
sjeta
oduvijek
pjesnik je duša
koja otkucaje srca
sluša
oduvijek
oduvijek


Samo još jedan dan

Barem neka
još jedna bude pjesma
žeđ
kao tijelo žene
sa otiskom noći
ne usnulo
tkanje misli
u neredu zvjezdanom
barem neka još jedna
bude sjena
kao kruna
pjena vala
na slanom ovom
obzorju
kao da je kap
ispijena
biser dlana
barem još jedna
jednoga dana
čudesnog
kao biće ljudsko
i onda kada
dan svojim putem
prolazi
kada je i večer
ili kad večer sviće
barem


Jesenji cvijet

Kad se spuste
sumaglice guste
daljina obzornih
zaronjenih u plavetnilo
neba
vala
jedna je duša
sjetu svoju zaspala
iako svijetle
sjene ptica
istih daljina obzornih
gdje su visine vode
i vode se zemlje
plave
misli su onda
misli uzglavlja
sagnute glave
pjesnika u molitvi
svakodnevnoj
iskanju svakodnevnom
snovima svakodnevnim
a staze beskraja
kad se spuste
sumaglice guste
sjaja
daljina obzornih
sjeta je
jesenjeg cvijeta


Samo tren

Čudno su rijeke
donijele čudne
oblake neke
nad ove misli
koje me ponekad
trgaju
i more
zašto
zašto je nebo gore
opna vedrina
kao granica tmine
da li
i da li su zvijezde
pjene
krune koje nose
nevidljivi vali
beskrajnosti
beskrajnih prostora
čudne su misli
i čudan dan
a tu na obali
mora
međa je kamen
i poneka suza
očiju mora
sklopljenih smirajem
vjeđa
čudesno
čudesno


Dojke

Hoćeš li rasplesti
kosu
na uzglavlju
da se dojke ne vide
već osjete samo
kao beskraj
i kao sjaj
ili splesti je
u pramenje
u uvojke
pletenice kad
zagrljaj zasjeni
lice
i pogled zamuti
osjećaj
vatre podnevne
iako je plamena
ptica odsjaj samo
ljetni
toplina lica
draž skriva
hoćeš li rasplesti
kosu
na uzglavlju
da mi duša
bezbrižno na grudima
sanja
sve do večeri
večeri koje će doći


Prijepodneva

Ako se razluči
ovaj dan od
ove noći
drhtaja dodira
i postanu sjene
predivnih boja
mora
neba i kamena
pjesma će moja
biti stih
mora
neba i kamena
tkiva
i drhtaj dodira
između njih
samo ako se ovaj dan
od ove noći
razluči
i kao pjesma
i kao stih
neprolazan
daj mi zato
ogrlicu
bisernu
i koprenu podneva
kao zlato
daj mi zato


Ptice

Sve ptice
uza me kada slete
tu na stijenu
litice nebeske
ištu odmor
ištu riječ
koju donosi lahor
a lahor dijela
mišlju isprepletena
i zato
zato ponekad nastane
umor leta ptica
umor tijela
pjesnika nebeskih
dok samo je oblak
pretvorba
svjetla dana
sve ptice slete uza me
i usred njihova pjeva
stih je neznani mi
a i pjesme su
pjesme mi osame
letača nebeskih


Podne

Polako u meni
zrije pogled zaneseni
oči modre
mora
zanesu
mreškaju vale dana
a dna vale
povjetarac je samo
ribar vala
i tko hoće pružiti
ruke
za pozdrav
ženu za zagrljaj
neka se sagne
i osjeti miris
kamena ovih obala
zaboravljajući
da je biće bilo
krunilo more
kada krestama
svojih sjena sviće
polako u meni
zrije pogled zaneseni
oči modre mora
zanose
kao raspletene kose
neba
podneva ponekad
ponekad


Plodovi misli

Bezbroj iglica je
palo
na sprud
da bi se vjetri smirili
misli
ne znam
ne znam da li ću
ponovo proći tud
i zaželjeti
neku drugu ljubav
neke druge misli
ili samo zaželjeti
da me skriju
boje obzorne pruge
u daljini
daljine moje
kada na tren
zablista
bezbroj je iglica
palo
na sprud
da bi se vjetri smirili
misli
poput lista
jesenjeg
plodonosnog


Priča

Rekli su mi
da je beskraj obzorje
molitve
kada sam snivao
a žali šumorom
me zanijeli
rekli su mi da
su oblaci bijeli
pradavnosti voda
još dok sam snivao
put
a put odjek zanesenog
nada mi
kroz vjekovječnost
rima
a nisu mi rekli
da mi je pjesma
dana
kao poputnina
snima
i da su tkiva
mi preostalo doba
dana
rekli su
da je munja
nebeskog gunja
ptica
koja nebesku pticu
pjeva
dok sam snivao
još
dok sam snivao


Bijela podneva

Zabijele
zabijele podneva
vale i kreste vala
koje bi odmor htjele
naći
duž ovih obla
a ruke čeznu
da se pruže
i pjene lome
čuvajući ih onda
kao biser na dlanu
a tu
tu u srcu mome
uzavri vatra
nebeska
nevidljivi žar
podaren danju
kao dar dragocjen
kao dar predragocjen
od davnina
tu u srcu mi
zabijele
zabijele podneva
usne mi
koje bi odmor
na drugim usnama
naći htjele


Žega

Tamo
gdje je pijesak prekrio
travu
zelen maslina
i miris proljeća
sviće i duša se sjeća
molitvu u krunice
nižući
tamo
odakle i dolazi dah
vrući podneva ovih
pjesme su moje
djeca
mati im jeca
odavno
već
tamo
gdje je nastala
riječ
vruća
žrtvenik
a na njem
umjesto pruća
kamen
kao znamen
i srca i duše
zapečaćen
i neotpečaćen
od davnina
od davnina


Žar nebesa

Pružen
samo tren
da ostanem sakriven
od sveg ovog bola
vječan tren
beskrajnog života
misli
hodam
po stazi
kuda preci hodili
nisu
pradavni
samo slutili
ka nebeskom visu
na kojem je žrtvenik
moje pjesme
neprimijećen
a i soli mi ne sluteći
boje
koje donosi žar njegov
pružen mi
samo tren
da ostanem skriven
od sveg ovog bola
sjete
žrtvenog stola
zemljinog
hodam
utonut kao dijete


Zaboravljena svitanja

Svitanja zaboravljena
dan je nagnut
do sutona
a misli slute
pitanja
dok želja mi je
da se spi
da se snije
kao ovo jesenje prostranstvo
iako zelen se
s nebom prelama
svitanja zaboravljena
stoje
u zaboravu
čuvajući stihove moje
i znam
usna će biti bez usne
sama
u zaboravu i noći
raspusne
dana ovog neobičnog
naginju se sjene
teže daljini
noći
koja ih riječju
zadanom veže
naginje se dan
i čini da umorne
sklapa oči


Put osame

Reći će ljudi
da su mi prazne
noći
oči sklopljene
za njih
za pokoljenja koja
idu
putem
pokraj puta
reći će usne
da su mi usne raspusne
ljudi
i da hodam
ka kamenom zidu
obzorja
iza obzorja
iza kojeg je večer
nedodirnuta
duša mi
duša mi odzvanja
srce
srce sa njome hoće
iza
iza kamenog zdanja
vjekova
prije vjekova
tijelo
reći će ljudi
da mi pjesma nije


Obzorja

Zaogrnu na se
na se vode
neba
odiru
plavilo
i odsjaj svoj odražen
u moru
ka zapadu sjena
plave
a tamo iza
vjetri spremaju snove
da se zaogrnu
u koprenu crnu
vjekova dolazećih
kao da su rijeke
zaboravile onda
svoj žubor
svoj drhtaj tkiva
kada se ljubi
kao zadnji tren
kada postaješ
daljina
ili samo odsjaj njen
i kada te koprena
plavila neba
kao zvijezdu
u sebi gubi
tamo iza
tamo iza


Podnevni sjaj

Savijen
spleten
vijenac sjećanja
i misli raspreda
svaki tren
htijući biser naći
pogled njen
modrinom oplakivan
pjesme mi
podnevna sjaja
čežnje mi rode
stihom
a stih odlaske
sprema
dok ptica drijema
svoj jug
svoje odlaske
jer jesen je tu
na uzglavlju
već
baš kao riječ
pjesme mi
podnevna sjaja
zagrljaja raspredena
svijenih
spletenih
misli i sjećanja


5. Poglavlje: Smiraj dana

Pomirbena pjesma

Dok neba šute
ja se razigram
i pitam
čemu je sva ova moja
bol
sva ova moja pjesma
dah
koji je dotaknuo
vjekove
a vjekovi uzvratili
sanju
i nadu svih boja
nebom razapetu
dotakli cvijet
pticu u letu
zemlju u oranju
sjeme
i tako ponekad
pjesma i rijeka
sumorna
odnesene
daleko od stvarnosti
od pepela
dok nebo šuti
dan je
prostirka bijela
mi
kao skuti materinji
djeteta
stih
pjesma
pjesma pomirbena


Žurnost

Žure se ove ure
da prestignu suton
stih da ne bi pao
sa neba
uzdignut
kao molitva
žrtva svakodnevna
ptica
krila lepršaju
u vječan let
preko litica
morskih
vala uzavrelih
podneva
da ne bi
da ne bi večer mi
pala
u zaludnost
u zaludnost
i priču
žure se ove ure
nedoglednih vremena
stiha da bi postao
kažu
večeri
večeri noćima
sviću

Moje obale

I nitko naslutiti
neće
da je tu moj grob
djetinjstvo
nebesko
nebo
na nebu
i da je kaplja biserna
samo maleni biser
gdje dah sam o
te dira
dah struna
prstiju nemirnih
vjetrova željnih
da se jedri
bijeloga runa
poslijepodnevnih oblaka
ponad stijena
odmora vala
da mi je pjesma
zemlja
maslina i sprud
mojih obala
mojih obala


Dugina staza

Kako se nagnuo
dan
tako su ptice zašutjele
ili odšutjele tek svoj
san
lista već
prekrivene mirom
visina
i oblak spi
i riječ prostirku
rasteže
nada
nada me veže
za ovu daljinu
za ovaj pogled
nedogledan
za tkiva koja me
ištu
na stazi duginih
boja
tu iznad
gdje horizonti se
lome
kako je nagnuo se
dan
tako je sve jači odjek
pjesme u srcu mome
i na se suton oblači.


Ogledalo

Put su prekrile misli
dugi put iskanja
koji doseže daljine
a onda je stih
sagnut
molitva jednostavna
usne ju izriču
da li je blizu noći
ljubavne raspusne
nedohvatljiva kraja
da li suton
dopušta
neba
zvjezdanog sjaja
kada beskraj
neumornost izvora
teče
bliži se večer
bliži večer prijatelju
moj
na dlanu je biser
u srcu suze stih
ogledalo me
ogledalo nas
ogledalo svih


Odlazak dana

Ptice mi donose
dah vjekova
kose na uzglavlju
zanose
tvoje
pjesmom plavetne boje
kada se već rađaju
sutona dah
i daljina pučina
morskih
nada je sada
da će rijeka
poteći
izvirati
i biti druga
daljina neka
barem drugoga
sna barem purpurnih
boja
zalazaka
kao i ljubav moja
kao i ovaj dan
koji me ljubi
dan se naginje
dan
iza bregova se gubi
iza bregova.


Rastanak

Bar samo za kraj
da mi je stisak
tijela dodir
usna koja pečat
uspomene ostavlja
bar samo za tren
da bih ostao skriven
između ovih bora
kamenih
mirisnih lavandi
pinija
mora na dohvatu,
bar samo za kraj
i čude se onda
ptice
kako nastaje pjev
pjesnika
kada je voda
slana
i kada njome
umije lice
za spomen
i za uspomenu dugu
predugu
čude se.


Posvećene noći

Možda će jednom
doći
noći
možda jednom
ljubavne
kada sve ono zaboravljeno
izraste
iz tkiva
možda jednom let
iznad plavila
nebeskog
iznad runa oblaka
a struna
na obali
duši odušak dati
možda će jednom
šumiti i vali
čudesnim dahom
kad vjetri se spuste
i sumaglice guste
ljeto izdignu
kao koprenu pogleda
onda
kada kosa već bude
mjesečeva
srebrna
sijeda
možda jednom
će doći
ponovo posvećene noći


Iza pjesme

Preći rijeke
bez zlatnih misli
zemlje daleke
znači vratiti se
danu
ognjištu drevnom
preći vode
bregove
i one koji njima hode
znači ostati
između oblaka i neba
između tkiva
i stiha
dah je dah je lahora
koji miluje
dah je
koji slike svjetova
njiše
jer iza njih
je ponovo
ovaj stih
koji raspreda pogled
kosa sijeda umornih
i opet daleka pogleda
beskraja obzornih
preći rijeke
znači doći
do pjesme
druge neke


Strune

Ptičji je let
plavilo vala ih zlati
ptice crne
drugih prijeko
obala
a svijeća dana
trne
žrtve više nema,
mrtve i plodonosne
čine se grane
sjene njišu
slutim misao
a misao mi sluti
kišu
iako daleko oblaci
su
tamo prijeko
bregove zagrlili
i samo sjena
im zeleni
ptičji je let
plavilo vala ih zlati
ptice na pjeni
krune
zemlja je nokturno
večernji već
a riječ
riječi su strune
pjesnika


Zvijezda na dlanu

Kada se savije
noć oko mene
spojiti će zvjezdani
svod
mjesec se radovati
zemlji
a zemlja utjeha biti
čovjeku
kada se nebo
savije
i pretvori u izvor
a izvor u rijeku
nadam se
da će ljubav
se radovati
ljubljen dotaknut
otpečaćena večer
san očiju koje snivaju
svoj san
svoju pjesmu
prvobitnu
neznatnu
malu
na dlanu svome
nosi pjesnik
zvijezdu palu
da ne zgasne
zauvijek
i njen sjaj
u svojoj kosi
od večere
od večera


Pupak zemlje

Ovaj tren ljubavi
gasnu zvijezde
oči poprime
boju noći
ovaj tren rađa
sjeme za rađanje
i nestaju onda
beznađa
i tijela i duša
a ptica stih
pjesnika sluša
između sjena
spuštenih na brijeg
zemlja je
zemlja je i čovjek
nastao nasred njega
kada su davnine
svaka noseći
svoje boje
znaju
znaju to pjesme
moje
kao svjedok
i kao svjedočanstvo
odvajkada
onda
onda koje je sada


Na uranku

Kada prođu
kamena raspela
putem maslinovim
i kada mogranj
ponovo rascvjeta
svoj plod
čuje se samo vrisak
nadanja
jauk rađanja
proljeća
a onda zaiskri
i prva zvijezda
večeranja
kao svijeća
vječne vatre
onih koji se ljube,
kada prođu kamena
raspela
putem maslinovim
dođi
ako si doći
ikada htjela
kao nada
nova nada
gugut golubova
na uranku
na uranku


Utjeha dana

Kada mi utjehu
udahne stih
u ovu dušu
koja donosi i čežnju
i nadu
oblak je bijel
oblak pridružen
svome stadu nebeskom
a onda je
samo mrmor vala
slućenih obala
stjenovitih
razlivenih kapi
koje će isprati kiše
kada mi utjehu
mjesečina noći
njiše
ove duše
koja odnosi
i čežnju i nadu
kaplje
kaplje su u svome
stadu nebeskom
zemlju rose
i tvoje kose na uzglavlju
usnule
usnule


Plodovi dana

Kako postaje plod
i kako ga zrno
u sebi nosi
u tvojoj kosi zasigurno
zapisano stoji
zemljo trudna
od sveg ovog
od svih ovih nadahnuća
daha čudna
vruća
jesenjih sutona
dok zvona
ne dodirnu daljine
rascjepe vječnost
bedra se ne pruže
mirisom vina
kako postaje plod
mjesečev
i kako srebro pada
sa visine
a suton je
rastopljeno zlato
stih je sjeme
i tvoje ruke plod
kada zagrle me
poradi svega tog
samo
samo zato


Svijet

Ako su sanje
oranje
pješčanih žita
nikoga nema
nitko se i ne pita
kako pronaći korijen
odrezan
izdanak
kako izaći iznad brijega
života
ako su sanje
san zemljin
rađanje i umiranje
i ponovno novo
tko će onda shvatiti
sve ovo
i iskre riječi
prosijati
kao nebo zvijezde
kao ptice svoj let
kao dah svoje lice
i biti suza raspeta
na raspelu svijeta
zauvijek
zauvijek


Zalazak

Bliži se tren
kada zalaze
i čovjek i riječ
suton je
suton na obzorju već
sjene noći,
sa njome
novi će doći
i noć i dan
zagrljeni
zaneseni svojom ljubavlju
koja nikada ne prestaje
otkada postoje
pjesme moje
da li jutra
da li večeri
da li ljubavi
bliži se tren
kada je kruna
na glavi
sagnuta
u molitvu skrušen
kada zalaze
i čovjek i riječ
suton je drugi
drugi je suton već
nad obzorjem
a jutro noći
na izlazu


Voda života

Ovo je ljubav
bez mjere
sama kao osama
skuta raširenih
beskrajno
jako
tijelo je sok
koji žeđ gasi
gasnući i samo
polako
u ovom beskraju
koprena
tajni
ovo je odjek ljubavi
samo sjajni
svjetla sunčevog
na zalasku
prožima
toplinom
peče
poslije
ostaje samo večer
i nada
da će i ovo sada
postati vječnost
sama
kao osama
skuta raširenih
beskrajno
jako
sok duše koji gasi
žeđ duša
polako
polako.


Pozdravljenje

Ako netko uskrati
tren radostan
dana
sliti će se kao kaplja
na zemlju
ako netko dodirne
srce
sviti će se trnje
i noći crnje
nego tkiva sjena,
ovo je stih obala
kamenih
pjena
prokletstva i blagoslova
snova pjesnika
ptica slobodna
leta,
nebo je svjedok
zemlja
i oči djeteta
i nitko ih otpečatiti
neće moći
do svršetaka
do kraja
sunce je zaton
svoga sjaja na obzorju
pečat
i zapečaćenje
sve dok ne zatone
tada zvona zvone
pozdravljanje
pozdravljanje i prolasku
i povratku


Pogovor

Neka se oči u ljubavi
zamute
kada tijelo tijelu
se topi
neka se nebo
obazre
a zemlja neka oči
svoje sklopi
jer stih je sok
koji prožima
iz kojeg se rađaju
i pjesma i riječ
i mada je suton već
neka se nade
ne gube
daljine su bregovi
a bregove
oblaci ljube
vidim
kao znak pomirenja
i neba
i zemlje
i čovjeka
neka se oči u ljubavi
zamute
kada se duša duši
podaje
izvori izvor onda
a iz njega teče
iako suton zapada
i dolazi večer
životna rijeka
zauvijek
i oduvijek

Leave a Reply

Powered by WordPress | Designed by: suv | Thanks to trucks, infiniti suv and toyota suv